O nama - Povijest i budućnost

Zbog porasta trendova zdravog života, a samim tim i zdravog stanovanja, ekološki svjesnijeg razmišljanja, kao i potrebe za brzim i kvalitetnim širenjem životnog, tj. stambenog prostora, stanovnici razvijenih europskih zemalja odavno su se okrenuli izgradnji svojih domova, ali i društvenih zgrada na principu „niskoenergetskih objekata“. Sve brže rastuća svijest o ekologiji, nedostatni energetski izvori, sve prisutnija želja za individualnom izvedbom vlastite kuće, su činjenice koje su rano prepoznate kao bitne za održivi razvoj, te se kao uspješan koncept i primjenjuju.

Niskoenergetski standard građevine, prema prihvaćenoj stručnoj definiciji, zahtijeva energetsku potrošnju za zagrijavanje prostora od samo 40 kWh/m2 godišnje. Takva se energetska potrošnja može jasnije izraziti ekvivalentom potrošnje od 2,7 litre loživog ulja pa se niskoenergetska kuća još i popularno naziva "trolitarska kuća". Niskoenergetski arhitektonski koncept uključuje maksimalno korištenje sunčeve energije što utiče na unutrašnju organizaciju prostora. Primarni se stambeni prostori trebaju orijentirati na jug, odnosno na povoljnije osunčane strane ovisno o mogućnostima orijentacije građevine na parceli.

Iako je nemali broj ljudi čuo za pojam „niskoenergetska kuća“, vjerujemo da Vam je nepoznata činjenica da je osnovni predložak takve zgrade (solarne niskoenergetske, tj. pasivne), tzv. Sokratova kuća (Sokrat – grčki filozof, 470.-399. p.n.e.). Tim imenom se danas naziva princip projektiranja nastao u vrijeme kada su se kuće gradile bez arhitekata. Tlocrtni oblik takve kuće je u odnosu prema jugu vrlo plitak, zapravo otvoreni trijem, te takav arhitektonski oblik kuće omogućuje da sunčeve zrake ljeti gotovo uopće ne ulaze u prostor, a zimi, kada zrake sunca padaju niže, griju cijeli prostor.

Tijekom vremena graditelji su na razne načine koristili različite materijale, razvijali i mijenjali tehnologije, a sve kako bi unaprijedili kulturu življenja u estetski, funkcionalno i energetski što prihvatljivijim uvjetima. Značajni korak pri približavanju tzv. modularnog načina gradnje, koji je preteča današnjih panelnih sistema, na čijem principu mi zasnivamo svoju proizvodnju, napravio je Leonardo da Vinci (talijanski slikar, arhitekt, matematičar, fizičar i izumitelj, 1452.-1519.). Da Vinci je za potrebe izgradnje novog naselja osmislio sistem „fleksibilne“ kuće, čiju su se drveni nosivi elementi pripremali unaprijed, zatim se „predgotovljeni“ prenosili na gradilište, te tamo sastavljali, tj. montirali. Ovakav sistem čini samu gradnju na terenu neovisnu o vremenskom utjecaju, znatno je olakšava i ubrzava, te znatno štedi vrijeme završetka kuće na samom gradilištu.

Ako se pomaknemo malo bliže današnjem vremenu, zanimljivo je znati da je na izložbi u Stuttgartu, godine 1927. Walter Gropius, njemački arhitekt i teoretičar arhitekture (1883.-1969.), osnivač i voditelj projekta „Bauhaus“, visoke školu za arhitekturu i oblikovanje, predstavio svoje prve «montažne» kuće, a već 1940. g. Zajedno sa Conradom Wachsmannom osnivaj u Americi prvu potpuno automatiziranu tvornicu za proizvodnju elemenata za gotove kuće. Wachsmann je 1925. samostalno razvio sistem gotovih kuća, a njegov najpoznatiji kupac je bio Albert Einstein, za kojeg je napravio ljetnikovac u Potsdamu.

Svjetska ekonomska kriza i drugi svjetski rat znatno su usporili izgradnju i daljnji razvoj gotovih kuća u Europi, no istovremeno su, zbog bombardiranjem i ratnom stihijom razrušenih naselja, pa čak i čitavih gradova, prisilili graditelje da se okrenu što bržem, efikasnijem i ekonomski isplativijem načinu gradnje. Kao direktna posljedica toga, u Njemačkoj se 1946. g. osniva Udruženje za gotove kuće, gdje su proizvođači do 50-ih godina imali i veliki rast na tržištu.

Optimizirana proizvodnja, sve bolja kvaliteta materijala, te za tadašnje pojmove, moderna arhitektura, prilagođena ciljnoj grupi mladih obiteljskih ljudi, su početkom 80-ih godina doveli do snažnog prodora gotovih kuća na srednje-europsko tržište. Tako je, primjerice, u Austriji 80-tih godina 20-tog stoljeća udio montažne gradnje bio jedva 6%, a danas je to 40% ukupne gradnje sa sve većom tendencijom rasta. U Njemačkoj je do sada izgrađeno nekoliko stotina tisuća niskoenergetskih kuća, kako samostojećih, tako i kuća u nizu ili manjih stambenih zgrada. Intenzivnim radom na kvalitetnoj promociji niskoenergetskog načina izgradnje, danas je u Austriji i Njemačkoj svaka treća novosagrađena kuća-niskoenergetska kuća.

No, u današnje doba svakodnevnih inovacija, novih materijala i tehnologija idemo i korak dalje. Kao „nasljednika“ niskoenergetske kuće ističemo pasivnu kuću, kojoj je ime dao njemački arhitekt Wolfgang Weiss. Pasivna kuća predstavlja objekt u kojem je tijekom cijele godine prisutna ugodna temperatura, kako tijekom zimskih tako i tijekom ljetnih mjeseci i to uz odricanje na ugradnju zasebnog sustava grijanje, odnosno sustava klimatizacije. Ovakav model gradnje omogućava visoki stupanj stambenog komfora uz potrošnju energije od svega 15 kWh/m2 godišnje. Takva „jednolitarska“ kuća troši svega 1-1,5 litru loživog ulja po kvadratnom metru.

Pasivna kuća utroši i do 80% manje energije u usporedbi s niskoenergetskom kućom i do 90% u usporedbi s konvencionalnim građevinskim objektima, a njezina učinkovitost bazirana je na vrlo dobrom i kvalitetno izvedenom sloju izolacije, kvalitetnim prozorima i vratima, koji osiguravaju sprečavanje gubitka topline, sustavu strujanja zraka, koji osim prozračivanja osigurava dodatno čuvanje energije, te korištenju sunčeve energije. Tijekom ljetnih mjeseci unutrašnjost kuće od velike topline štiti sustav sjenila, žaluzine ili tende, a tijekom zimskih mjeseci prostor dodatno zagrijava i sunce koje prodire kroz prozore. Prva pasivna kuća, sagrađena je u Darmstadtu, 1991. godine, te je 07. listopada 2006. svečano proslavljen njen petnaesti rođendan. Ovom kućom započinje povijest uspješnosti standarda pasivne kuće. Samo u Njemačkoj je do danas izgrađeno preko 6.000 stambenih jedinica ili ureda prema standardima pasivne kuće.

Prema riječima prof. Ljubomira Miščevića, izvanrednog profesora pri zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, niskoenergetskom i pasivnom gradnjom, uz zanemariva dodatna ulaganja (5 do 10% od ukupne investicije) zbog kratkog roka isplativosti postižu se velike uštede energije, s obzirom da 70% sveukupne potrošnje energije otpada na zagrijavanje prostora.

Osim toga, u evropskim zemljama, velika pažnja je poklonjena poticanju potencijalnih investitora da se odluče upravo za ovaj način izgradnje. Tako npr. njemačkim građanima je isplata kredita za gradnju ovakvih objekata osigurana direktno putem banaka, a pojedine savezne pokrajine čak i dodatnim mjerama potiču gradnju pasivnih kuća, tako da se više isplati graditi na način energetske učinkovitosti. U Austriji se izgradnja niskoenergetskih i pasivnih kuća, od strane Vlade, potiče znatnim sredstvima, a ovisno o županiji, poticaj za mladu, četveročlanu obitelj, može iznositi do 30.000,00 eura, pri čemu je važno naglasiti da se velika pažnja poklanja, ne samo udobnosti i kvaliteti življenja, nego i znatnoj uštedi energije, koja se očituje i u samom procesu izgradnje, ali i kasnije, dugoročno gledano, kroz korištenje. U hrvatskom programu poticaja stanogradnje, nažalost, nema ni traga poticanju racionalnog raspolaganja energijom, pa je samim time i izgradnja niskoenergetskih kuća nedovoljno zastupana i propagirana. U Hrvatskoj većina investitora još uvijek se odlučuje za klasičnu gradnju, a procjenjuje se da montažne kuće čine manje od pet posto svih obiteljskih kuća. Ipak, zadnjih nekoliko godina zanimanje za montažne ili gotove kuće, kako im vole tepati proizvođači, sve više raste, osobito među mladim obiteljima.

Vođeni navedenim idejama o energetskoj učinkovitosti, kao svoj cilj ističemo:
unaprijediti kulturu življenja u ekološki i energetski prihvatljivijim niskoenergetskim i pasivnim kućama, uz povećanje svijesti o prednostima građenja i življenja u njima. Također, misija nam je podići prihvaćenost niskoenergetskih i pasivnih kuća na području Republike Hrvatske na Europske standarde, koji takav oblik građenja zaslužuje.